Emocije

Totalno su mi isprekidane misli. Primjećujem dok pišem da ti pišem rečenicama koje koristim u svojim djelima. Rečenice koje koristim kada mi se misli nalaze u nekoj drugoj, književnoj, dimenziji. Nadam se da te ne bune. Volim ih kad su kratke. Jasne. Kad se prebacuju s jednog na drugi događaj, koji čak na prvu ruku djeluju nepovezano, a zapravo su čvrsto povezani. 

Vidiš, takva je ova knjiga. I to me često izludjuje. Radnja se stalno seli tu i tamo. I rečenice su kratke i jasne. Duge samo ako je neki opis u pitanju....

Emocije. Takve treba da budu. Kratke i jasne. Duge samo ako opisuju. 

 

Lično pitanje

Da li je novo vrijeme dozvolilo da samoću rješavamo tako što ćemo da sjedimo i gledamo ljubavne drame? To bi onda bilo užasno vrijeme.
Ali šta ako nam treba tako nešto s vremena na vrijeme?
Onda moja prva izjava nema nikakvog smisla, zar ne?
Razmislite, da li vam trebaju ili ne.
Da li vam treba ljubavna drama na ekranu ili u životu?
Teško je priznati, al probajte.
Ne meni.
Sebi.
I koji je odgovor?
;)