Onako bezumno ležanje u krevetu, dok je jedino svijetlo u sobi samo zračak ulične svjetiljke, noć čini još odvratnijom saznanjem da više ne mogu ništa da učinim. Tonem u niz mračnih i zlih misli koje mi plutaju oko glave, kao da jedva čekaju da izguraju iz toka neku drugu misao i usade se tu.
Nisi ni svjestan da si prodao posljednju nadu za nečim lijepim. Nečim što je moglo zapravo i biti naš san. Ja ću preživjeti, preći preko toga. Otići dalje, mnogo dalje. Dalje od tebe, tvojih riječi, tvojeg pogleda, tvojeg osmijeha... Daleko od tebe ljubavi. Znaš da me gubiš, ili pak možda i ne znas. Nijesi još uvijek svjestan toga. Žao mi je. Žao mi je što češ to shvatiti tek kad ja budem previše daleko. Ja moram nastaviti. Ne mogu da dozvolim sebi opet da stojim u jedno mjesto i čekam da me se ti sjetiš. Život ide, prolazi pored mene. Ne želim više da prolazi pored mene. Želim da idem u korak s njim, ovog puta bez tebe. Ah...
Ludača mala krznena lopta se opet nenajavljeno dovukla u moj zagrljaj. Osjetila je da mi treba... Samo je legla pored mene, nisam stigla ni da je dodirnem već je počela da predi. Obožavam je. Najčistiju ljubav predstavlja. Ne samo kad joj trebam ja, već i kad ona meni treba... Uspjela mi je skrenuti misli i smiriti lupanje u grudima. Napokon sam zaspala i počela s njom da dijelim san...
Нема коментара:
Постави коментар